Grč u želucu? Hvala, više ne - ova mi je odluka spasila vikende i živce

Kad bih brojala svaki put kad sam „zapela“ u razgovoru ili društvu u kojem mi se nije dalo biti - brojala bih danima. Rekli bi: people pleaser.

Neko jutro bilo mi je mirno. Htjela sam ostati na rashlađenoj terasi i slušati ptice. Ili otići do šume s psom i uživati u jutru koje još miriše na ljeto. Pružila se prilika za potonje i, ne baš voljko, izvukla sam se iz stana da s prijateljicom odem do parka. S psima.

Putem do nje – park otpada. Viša sila. Događa se.

Iako mi je mozak vrištao da se okrenem i ostanem u svom miru, nastavila sam. I tako sam upala u nešto što nisam željela. Nije tajna da nisam majka, i dok se to ne promijeni, ne zanimaju me tuđa djeca. Pogotovo ona čije roditelje niti poznajem niti ću.

Ali, pomislila sam (kratko), da razgovor o zlostavljanju u školi treba „istrpjeti“. Da moram biti podrška. Nakon desetak minuta tko koga i zašto, već mi je bilo mučno. Nedjelja je, razmišljala sam. Od sutra nemam ni slobodnog sata, a sada stojim ovdje i slušam nešto što me ne zanima.

Vrtim u glavi sve to i vraćam se u svoje osnovnoškolske i srednjoškolske dane. U svoja maltretiranja. Postaje mi sve teže, a nedjelja teče.

Moram ići

Gledam i svoju predragu prijateljicu kako spiralizira, muči samu sebe vrteći tu priču s drugom majkom. Ja se igram sa psima, pokušavam se nekako isključiti. Svako malo pogledavam na sat – oblijeva me hladan znoj. Taman kad završi priča o jednoj učenici, kreće druga. Ili učenik. Sve poremećeno, bez sumnje – ali sve to nema veze sa mnom. I to mi odzvanja u ušima.

Nakon pola sata, možda i četrdeset minuta, odustajem. Nedjelja mi je, ponavljam si.

Neugodno mi je, ali kažem da moram ići. Da imam druge obaveze. Odlazim. Šetam šumom, u terminu koji mi realno ne odgovara, ali barem sam nešto učinila za sebe. Iskoristila taj jedan slobodni dan.

Pobrinula sam se za sebe

Pokušavam ne biti ljuta na sebe kao inače kad trpim, jer – realno – jest moja greška. Ali shvaćam i da sam reagirala ranije nego nekad. Da sam se pobrinula za sebe. Da nisam trpjela do kraja.

Prepoznala sam svoje psihofizičko stanje u trenutku nelagode. I reagirala. Napokon. Nešto sam naučila. Ili, točnije – primijenila ono što već odavno znam.

Nemam, a nema ni nitko drugi ništa od people pleasinga. Nakon svake takve situacije osjećala bih se krivom, iscrpljenom i poraženom. Dosta je.

Ne služim više nikome. Ma koliko nekog voljela i željela u životu, nemam vremena za teme i ljude koji me ne zanimaju. Ne želim više grč u želucu i tapkanje u mjestu. Jer – ne prođe to samo od sebe ako ja ne reagiram.

A opet, neće ni doći do toga ako na vrijeme prepoznam signale koje mi tijelo šalje.

Nije za mene – ništa od čega mi se želudac pretvori u gordijski čvor. I time ću se, od prošle nedjelje, voditi.

Naravno da će sličnih situacija biti. Pogotovo ako budem imala dijete – roditelja koji su naporni i Bogu i vragu ne manjka.

Ali bit će i granica. I biranja.

Jer ako dijete dođe, želim da vidi osobu koja bira društvo i aktivnosti prema vlastitim interesima. Ne iz neugode, lažne pristojnosti ili potrebe da svima bude po volji.

Do idućeg puta – birajte za sebe, ne za druge.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.