Carl Honoré, bivši ratni reporter i uspješni novinar, danas je najpoznatiji kao globalni glasnogovornik sporijeg, svjesnijeg i ispunjenijeg života. Njegov "klik" dogodio se kad je shvatio da ne želi živjeti u svijetu u kojem nema vremena čak ni za ispričati bajku sinu prije spavanja. O važnosti usporavanja govorit će i na konferenciji Future Tense powered by Lürssen u Zagrebu 8. svibnja, koja će ugostiti neke od najpoznatijih futurologa i govornika. Nama je otkrio sve o blagodatima koje dolaze kada napokon pritisnemo pauzu.
Vodili ste dinamičan i uspješan život kao novinar. Možete li nas vratiti u onaj ključni trenutak kada ste shvatili da više ne želite živjeti tim tempom?
Svaki roditelj zna da djeca vole da im se priče za laku noć čitaju polako. Ali ja sam jurio kroz klasične bajke, preskakao rečenice, odlomke, ponekad čak i cijele stranice. U mojoj verziji Snjeguljice bila su samo tri patuljka. ‘Što se dogodilo Mrgudu‘, pitao bi moj sin. Onda sam jednog dana uhvatio sam sebe kako gledam zbirku priča za laku noć koje traju samo jednu minutu - da, Snjeguljica sažeta u 60 sekundi! Moja prva misao bila je - vau, kakva sjajna ideja! Moram odmah naručiti tu knjigu s Amazona, da mi je dostave dronom! Ali onda sam imao drugu reakciju koja me zaustavila. Pomislio sam - čekaj malo, je li stvarno došlo do toga? Jesam li stvarno toliko u žurbi da sam spreman svojem sinu umjesto priče na kraju dana ispričati samo kratki isječak?
Kako ste se osjećali u tom trenutku?
Bio je to trenutak snažnog prosvjetljenja, kao da sam doživio izvantjelesno iskustvo. Odjednom sam jasno vidio samoga sebe i ono što sam vidio nije bilo ni lijepo ni inspirativno: jurio sam kroz život umjesto da ga doista živim. Osjetio sam sram što sam ubrzavao trenutak koji je trebao biti spor, nježan i čaroban, ali osjetio sam i olakšanje što sam doživio svojevrsno buđenje. U tom sam trenutku znao ne samo da moram promijeniti svoj život nego i da to mogu učiniti. Srećom, nikada nisam kupio te brze bajke. Napravio sam upravo suprotno: usporio sam - i na tom putu postao glas onoga što danas nazivamo pokretom usporavanja (Slow Movement).
Mnogi ljudi osjećaju da nešto nije u redu s užurbanim načinom života, ali rijetki naprave radikalan zaokret. Vi ste dali otkaz. Što vas je potaknulo na tako veliki korak?
Radio sam kao stalni dopisnik za velike novine, što je značilo da sam imao vrlo malo kontrole nad vlastitim vremenom. Ono što me potaknulo bila je spoznaja da na oltaru brzine žrtvujem sve - svoje zdravlje, sreću, snove, obitelj, dušu. Nitko ne leži na smrtnoj postelji i misli - volio bih da sam više vremena proveo u uredu.
Što vam je ova promjena donijela na osobnoj, obiteljskoj i profesionalnoj razini? Je li vas uspjeh doista pronašao, kao što kažete?
Svaki trenutak mojeg dana nekad je bio utrka s vremenom. Više nije tako. Još uvijek ponekad imam trenutke bespotrebne žurbe, ali oni su danas rijetki. Ponovno sam se povezao sa svojom unutarnjom kornjačom! To me učinilo opuštenijim, dinamičnijim i kreativnijim. Osjećam se bliže prijateljima i obitelji i više mogu uživati u svakom trenutku. Imam i vremena za one male trenutke koji životu daju smisao i radost - čitanje djeci, čaša vina sa suprugom, razgovor s prijateljem, zastati i promatrati prekrasan zalazak sunca.
Što vas je najviše iznenadilo kada ste počeli usporavati?
Iskreno, mislio sam da će me sporiji tempo života učiniti manje zanimljivim i uzbudljivim. Bojao sam se da će mi, ako usporim, život jednostavno proći pokraj mene. Ali otkrio sam da je istina upravo suprotna! Život se događa ovdje i sada - i tek kad usporite, možete ga uistinu doživjeti. Također me iznenadilo ono što danas nazivam ‘slasnim paradoksom‘ sporosti: kad usporite, ne samo da postižete bolje rezultate, nego ih često postižete i brže. Ponekad morate usporiti da biste mogli ubrzati.
Danas ste globalno prepoznati kao ‘guru sporosti‘. Kako zapravo izgleda jedan tipičan dan u životu Carla Honoréa? Imate li rituale, male spore trenutke koji hrane vašu dušu?
Moji su dani vrlo raznoliki. Ponekad sam na pozornici i držim predavanje ili u nekoj tvrtki vodim radionicu. Ili radim istraživanje za knjigu. Ili sjedim kod kuće i pišem. No, bez obzira na to kakav mi je dan, postoje određene stvari koje su uvijek prisutne: svaki dan počinjem zdravim smoothiejem. Trenutačno mi je najdraži onaj s ciklom i borovnicama. Tijekom dana redovito uzimam pauze kako bih se istegnuo ili otišao u šetnju. Također, ujutro i poslijepodne odvojim trenutak za kratku meditaciju. Svakog dana pojedem barem jedan obrok s nekim. Uvijek odradim neku vrstu tjelovježbe. I prije nego što ugasim svjetlo, uvijek provedem 30 minuta čitajući roman u krevetu.
Kao roditelj, kako pristupate odgoju djece u duhu pokreta usporavanja, posebno u vremenu kada se od djece očekuje da budu najbolja u svemu?
Za mene je sporo roditeljstvo stvar unošenja ravnoteže u dom. Djeca trebaju težiti nečemu, truditi se i pomicati vlastite granice, ali to ne znači da djetinjstvo treba biti utrka. Spori roditelji svojoj djeci daju dovoljno vremena i prostora da istražuju svijet na svoj način. Prihvaćaju da možda nije uvijek najbolje djeci osigurati sve najbolje (jer ih to lišava mnogo korisnije životne lekcije - kako izvući najbolje iz onoga što imaju). To nije projekt; to je putovanje. Sporo roditeljstvo znači davati djeci puno ljubavi i pažnje bez ikakvih uvjeta.
Danas svi govorimo o izgaranju, anksioznosti i osjećaju preopterećenosti. Zašto je naš odnos s vremenom postao toliko toksičan?
Mislim da je strah velik čimbenik. Zbog snažnog tabua protiv sporosti, čak i sama pomisao na usporavanje u nama budi strah, krivnju ili sram. Tome treba dodati i strah od toga da ostanemo sami sa svojim mislima. Brzina je često sredstvo poricanja, način izbjegavanja dubljih problema. Umjesto da se suočimo s onim što ne valja u našem životu, jednostavno postajemo brži i više zauzeti. Brzina je također zabavna, privlačna i daje nam nalet adrenalina. Ona je poput droge i mi smo ovisni. Istovremeno, svijet je postao golemi švedski stol stvari koje možemo raditi, konzumirati, doživjeti, a mi žurimo da sve to stignemo.
Kako tehnologija utječe na našu sposobnost da budemo prisutni i usporimo? Je li moguće biti spor u digitalnom svijetu?
Danas svugdje idemo s oružjem masovne distrakcije u džepu ili ruci. Pametni telefoni ispunjavaju svaki trenutak igrama, videima, društvenim mrežama, obavijestima, vijestima, beskonačnim porukama. Ova stalna bujica prekida ostavlja posljedice na naše zdravlje, sreću i sposobnost koncentracije. Kada je koristimo na pogrešan način, tehnologija nas zadržava u stalnom ubrzanju.
Kako usporavanje zapravo utječe na kreativnost, odnose i zdravlje?
Mi smo društvena bića. Povezivanje nas čini sretnima i zdravima. Ono također daje životu smisao, dubinu i radost. Odnose nije moguće ubrzati. Ne možete natjerati nekoga da se brže zaljubi u vas samo zato što se želite vjenčati sljedeći mjesec. Ne možete danas stvoriti blisko prijateljstvo samo zato što vam sutra treba suputnik na putovanju. Ne možete natjerati dijete da u tri minute, prije nego što krenete na posao, objasni svoju tjeskobu. Odnosi uspijevaju zahvaljujući dvjema stvarima koje donosi jedino usporavanje - vremenu i pažnji.
Istraživanja pokazuju da prevelika brzina i žurba dovode do ‘tunelskog vida‘. Kada nam srce prebrzo kuca, počinjemo se oslanjati na predrasude i donositi loše odluke. Usporavanje nam omogućuje da sagledamo širu sliku i povezujemo stvari. Omogućuje nam da uđemo u bogatiji, nijansiraniji i kreativniji način razmišljanja koji psiholozi zapravo nazivaju ‘sporim mišljenjem‘. Zato najbolje ideje često dobijemo pod tušem ili dok šetamo psa - što se tiče kreativnosti.
Isto tako ljudi mogu raditi samo određeno vrijeme prije nego što im zdravlje i produktivnost naglo padnu. Nismo ni strojevi ni algoritmi. Potrebne su nam pauze da bismo obnovili tijelo i um.
Jedna od najljepših ideja koje promovirate jest da svatko ima svoj vlastiti ‘tempo giusto‘. Kako osoba može otkriti svoj pravi ritam?
Svoj pravi ritam otkrivate eksperimentiranjem. Znakovi da ste ga pronašli uključuju prestanak gledanja na sat i brige o protoku vremena, manje glupih pogrešaka, više uživanja u stvarima, bolje pamćenje i više energije.
Ima li sporost za vas duhovnu komponentu? Gdje se susreću svjesnost, tijelo i duša?
Duh je spor. Prosvjetljenje se ne može ubrzati. Zato svaka religija ima spore rituale poput molitve i šabata. Usporavanje znači ići u dubinu i doći do same srži stvari, a za mene je to na kraju povezivanje uma s tijelom i dušom.
U kojem ste trenutku osjetili da ste ‘došli na svoje‘ u svojem novom načinu života? Je li postojao poseban trenutak mira ili jasnoće?
Taj se trenutak dogodio kada je knjiga ‘In Praise of Slow‘ tek izašla, a ja sam se spremao otputovati u SAD na promotivnu turneju. Vrata su bila otvorena, a ja sam s torbama čekao taksi. Moj sin je tada sišao niz stepenice s čestitkom koju je sam izradio. Uzeo je dva papirića iz mog ureda, spojio ih klamericom, a na prednjoj strani bila je naljepnica Tintina, lika iz stripova koje smo tada čitali. Unutra je samo napisao: ‘Za tatu, voli te Benjamin.‘ Rekao sam: ‘Vau, kakva sjajna čestitka. I vidi, čak je i Tintinova naljepnica tu. Je li to čestitka za sreću na turneji?‘ A moj sin je odgovorio: ‘Ne, to je čestitka za najboljeg čitača priča na svijetu.‘ Tada sam pomislio - vau, ovo usporavanje stvarno djeluje!
Pokret sporosti često se pogrešno shvaća kao ‘bijeg od svijeta‘. Kako biste jednostavno objasnili što znači živjeti polako?
Pokret sporosti znači raditi sve pravom brzinom: brzo, polako ili onim tempom koji najbolje odgovara. Biti spor znači biti prisutan, živjeti svaki trenutak u potpunosti, stavljati kvalitetu ispred kvantitete u svemu - od posla i seksa do hrane i roditeljstva. Na kraju, to znači ne raditi stvari što brže, nego što bolje.
Vidite li znakove promjene u svijetu - krećemo li se prema održivijem ritmu ili još uvijek trčimo prema iscrpljenosti?
Još uvijek je ubrzanje naš podrazumijevani način života. Ali želja i potreba za usporavanjem raste - i to brzim tempom! Širom svijeta ljudi sve bolje rade tako što usporavaju. Pogledajte rastuće pokrete kao što su Slow Travel, Slow Fashion, Slow Gaming, Slow TV, Slow Parenting, Slow Education… U svim tim pokretima mladi ljudi igraju ključnu ulogu, pobijajući mit da usporavanje nije samo za starije ljude.
Kada biste morali sažeti filozofiju sporosti u jednu rečenicu koju biste mogli zalijepiti na hladnjak kao podsjetnik - koja bi to rečenica bila?
U svijetu ovisnom o brzini, sporost je supermoć.
Što biste rekli ljudima koji su u istoj situaciji u kojoj ste i sami nekad bili - umorni, iscrpljeni, nesretni i nesigurni odakle krenuti?
Rekao bih - ne očajavajte. Niste sami i vi to možete. Ja sam prirodno brz čovjek i ako sam ja mogao usporiti, može svatko. Zatim bih dodao - počnite s malim stvarima. Nemojte očekivati da ćete već sutra imati unutarnji mir Dalaj Lame. Budite strpljivi. Usporavanje je proces - i sam je spor!
Koje su tri stvari koje naši čitatelji danas mogu učiniti kako bi unijeli malo sporosti u svoj svakodnevni život?
Evo više od tri stvari. Radite manje. Trošite manje. Vozite manje. Više se isključujte. Više hodajte. Više slušajte. Više spavajte. Prestanite raditi više stvari odjednom i radite jednu po jednu. Ugradite spore trenutke i rituale u svoj raspored. Prigrlite svoju unutarnju kornjaču!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....