Nazovite ove ljude danas, oni su najvrjedniji čuvari vaših sjećanja

Neki dan sam bila na ručku s dvije bliske prijateljice s kojima sam pred više od 20 godina pohađala školu za integrativne terapeute. Ostale smo od tada zauvijek povezane i svaki put kad se sretnemo nije nam dovoljno ni nekoliko sati za sve naše priče. Sjećam se kako smo tih davnih dana, s četvrtom prijateljicom, putovale i po 12 sati do Francuske u školu i tijekom svih tih sati smo neprestano imale nepresušnu količinu zajedničkih tema.

A, sjećate li se...

I dok sam tako neki dan uživala u našim razgovorima, odjednom sam vrlo jasno vidjela jednu zanimljivu sliku: naši bliski ljudi ustvari čuvaju u sebi dijelove naših života. Pa tako ove moje tri prijateljice čuvaju djeliće tih meni izuzetno dragocjenih godina u kojima smo otkrivale svijet psihe i svijet energije i mnoge važne i čudesne slojeve razumijevanja sebe samih. „A, sjećate li se...“ - počinju mnoge naše rečenice i zatim nižemo uspomene na doživljaje, ljude i situacije koje nitko drugi ne bi mogao razumjeti, koje su samo naše. Neki ljudi i učitelji koji su nam tada bili jako važni sada su već pokojni, ali za nas ostaju jednako živi. Zajednički čuvamo jedna za drugu to razdoblje naših života. Nije li to prekrasno? To je baš jedna od važnih životnih čarolija.

Kad se pak družim sa svojom Snješkom, najboljom prijateljicom još iz osnovne i srednje škole, svi osjećaji iz djetinjstva i mladosti postaju opet živi, a u sjećanjima se nadopunjujemo i ja se stalno čudim svemu što je ona zapamtila pa me podsjeća na mnoge naše vesele ludosti i radosti. I opet se smijemo. I opet u duši živimo svoju mladost - održavamo ju živom jedna za drugu. Zauvijek.

Pa zatim moje divne prijateljice s fakulteta - to je razdoblje koje samo s njima mogu podijeliti i prisjetiti se i profesora i prijatelja i zajedničkih uzbudljivih studentskih putovanja. Nalazimo neke stare fotografije, sjećamo se koliko smo bile zaigrane i pune ideja i entuzijazma. Pa se nakon toga prisjećamo kako su nam se djeca družila još kao bebe, a sad su već odrasli ljudi. Sjećanja koja samo mi dijelimo i koja kad ih udružimo griju naša srca.

Dragocjeni su

Neću vam više nabrajati jer bih mogla u nedogled - o obitelji, dragoj rodbini, novim prijateljicama,... nego vas želim potaknuti da razmislite - jeste li i vi sačuvali povezanost s bliskim ljudima koji su s vama dijelili mnoge periode vašeg života? S onima koji u sebi čuvaju puzzliće vašeg djetinjstva i mladosti ili pak kasnijih zanimljivih godina? Možda ste i nehotice s nekima izgubili kontakt i možda je baš sada pravi trenutak da ga obnovite. Jer takvi su ljudi i takva prijateljstva jedne od najvećih životnih dragocjenosti. I ne zaslužuju biti u kategoriji „Jednog dana ću se javiti, jednog dana ću nazvati.“

Iako se ni ja ne stignem dovoljno družiti sa svima s kojima bih željela, ipak se svi trudimo da se viđamo barem nekoliko puta godišnje. Da jedni druge ne zaboravimo i da se međusobno oživljavamo.

Jer kad pomislite na svoj život, na prvi pogled vam se može učiniti da je on satkan od događaja i doživljaja, ali ustvari je najviše satkan od ljudi. Od svih ljudi s kojima ste ga zajedno proživljavali. Upravo od ljudi koji su čuvari vaših sjećanja (i koji ih još k tome i nadopunjuju). Budite svjesni te spoznaje i potičite svjesno takve susrete koji će vas svaki puta ostaviti ispunjenima i s toplinom oko srca. Ja se svakom takvom druženju unaprijed silno radujem.